Bosanski Novi

ponedjeljak, 19.05.2008.

Rovovski kraj – možda istinita priča…

Hladno je. Prokleto je hladno. Cijeli život ga uče kako je pakao mjesto gdje vatrom i ognjem muče nevjerne i grešnike, a njemu se u glavi mota misao kako u paklu, ako postoji, nije vatreno nego hladno, onako kako je njemu sad… Pogledava iz zamrznutog rova tamo preko, tamo gdje su oni, oni… Oni su bili njegovi kumovi, prijatelji, komšije, oni su mu bili sve, a sada su s druge strane... Vodnik dolazi do njega i prekida mu misli, nudi rakiju, stomakliju, i kaže - podegni deder, zagrij pluća. Uzeo je rakiju i potegnuo muški, ne zbog vodnika ili hladnoće nego zbog misli koje ga muče. Vodnik čeka rakiju i pogledava ga, kao da sumnja u njega. On razmišlja, ponovno, dok razvlači gutljaj ljute stomaklije. Vodnik pomalo nervozno pogleda njega pa reče - ajde vraćaj rakiju, nisi sam ovde…

***

Bijes, tako se ukratko može opisati misao koju s druge strane vodi on. Da, vjerovao im je, prijatelju je vjerovao više nego rođenom bratu, a sada, najvjerojatnije je on tamo i zbog toga ga želi ubiti. O tome on razmišlja, i misli dodatno kako ga savjest sigurno ne bi pekla, kao što ga je mučila zbog onoga kojeg je upucao prije pola godine, kada ga je naciljao. Pokušava ne misliti o onome kojega je upucao, nameće si misli kako će ubiti bivšeg jarana, s lakoćom…

***

Rakija, stomaklija je izgubila trag u sleđenim ustima, ponovno razmišlja, razmišlja o njemu i njegovoj djevojci koja je poginula prvi dan, prvi dan. Sjeća se srameći kako je i on gajio misli prema njoj, ali on je prvi prišao, pa red je da se ne miješa. Sjeća se kako su njih troje uz zelenu rijeku provodili večeri, smijali se, zabavljali… Prisjeća se i zajedničkih praznika, sve su slavili zajedno, i pjevali i kola plesali…

***

Razmišlja o njoj, prvi dan je poginula, prvi dan. On je sigurno znao, a ništa nije učinio. Nije ga upozorio, da je, mogao je spasiti nju, nju, nju, nju. Nije, zato će ga ubiti, i neće ništa osjećati. Razmišlja o smrtnoj kazni, i opravdava ju. Smrtna kazna ima smisla, pogotovo kad izdaš prijateljstvo i povjerenje, pogotovo kad izdaš nekoga ko s tobom slavi sve praznike kod koga ideš u kuću i ko tebi kući dolazi…

***

Gleda istog vodnika kako se potiho cereka dok povlači zadnje gutljaje one rakije i nagovara drugoga da opali rafalom po njima. Mrzi vodnika jer je on jedan od onih kojima oni preko nisu ništa drugo nego neprijatelji, njima su oni to uvijek bili, a njemu nisu, njemu su tamo i prijatelji, i svaki put kad opali prema zapadu misli kako će tane pogoditi nekoga, nekoga koga zna, nekoga, pa možda i njega, njegovog jarana…

***

Mršavi zapovjednik dolazi do njega i izdaje zapovijed upitnim pogledom, kao da, kao da se boji zapovjediti. Zapovijed je jasna, treba prići njihovom rovu i eliminirati neprijatelja. On se u sebi smije, posebno tom formaliziranju, posebno u ovakvim uvjetima. Zapovjednik upita – da li ostaješ pri dobrovoljnom javljanju? On odrješito kimnu glavom, gotovo s nekakvom zadovoljštinom…

***

Mirno je, čak previše, kao pred kakvu oluju. Ništa se ne čuje, većina ih spava, samo on nikako ne može. Pali cigar iako rukama ne osjeća upaljač. Misli ga i dalje muče, tako je uostalom već skoro godinu dana. Najgore od svega je što je drugi dan upucao onog malog, a zna ga. Nije to bila borba, on je bio zarobljenik, a vodnik je bio jasan, nemamo gdje s njim, pucaj. Tri puta je morao zapovjediti prije nego je poslušao i ispalio rafal. Sve je trajalo užasno dugo, gotovo da je mogao vidjeti kako život izlazi iz njega… Nije ga dobro poznavao, ali ga je viđao, i u srednju školu su zajedno išli, bio je stariji od njega koju godinu. Mogao je to biti i on, ali na sreću nije, da li bi ga mogao spasiti? Da li bi ga tada mogao spasiti?

***

Već sat vremena puže, već su jako blizu njihovom rovu. Spreman je na sve pa i na to da se neće vratiti. Život mu danas uostalom puno i ne znači. Dugo vremena nema miran san, a ni java nije ništa bolja. Dotiče ga vođa. Dva puta ga je dotaknuo, to znači za dvije minute…

***

Razriješio je nedoumice. Ne bi imao izbora, između svog i njegovog života izabrao bi svoj. Drugačije ne može, u suprotnom ne bi nijedan preživio, pa to nema smisla i on bi to shvatio. On bi znao kako nema izbora i sigurno bi mu pružio i ruku. Dao bi mu cigar, bilo bi mu teško sigurno, ali ne bi imao izbora. Ali ipak, šta ako bi…

***

Došao je trenutak… Munjevito su uskočili i u mraku je počelo sijevati. Rafali su odjekivali… Sve je trajalo manje od minute… Gotovo je… Samo… Samo on gleda njega i obrnuto. U takvoj hladnoći i suza se počela lediti. Mislio je o njemu, a sada, a sada kada je on ranjen ispred njega, sada, sada mu dođe da i sebe upuca. Krvari i smije se, pruža mu ruku, baš onako…

***

Ona se smije. On stvarno zna ispričati vic, nekako teatralno to napravi, uživi se i u ulogu. Pravi je vicmaher. Prvi je maj. Cijeli dan su roštiljali, popilo se puno toga. Za kraj prazničkog dana ništa bolje ne pada nego puno zdravog smijeha. Gleda ga, gleda lice koje voli, a potom i njega. Kao da ima dva muškarca u životu, kao da je u vezi s obojicom, samo krevet dijeli njih troje. Sa slatkim smiješkom na licu pokušava ne odati pomalo prljave misli… Razmišlja o tome kako je život lijep, kako ne može biti sretnija, kako želi da ovako ostane zauvijek…

19.05.2008. u 23:29 • 4 KomentaraPrint#
Komentari da/ne?



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


O meni i Novom

Bosanski Novi

Grad kojeg nisam prežalio, grad koji mi je uvijek u srcu...

Ni sam ne znam da li sam teško nesretan ili samo tužan što kejom jutrom šetati i miris lipa uživati ne mogu…

Volio bih da drugačije je bilo, da djetinjstvo tako loše završilo nije…

Volio bih da sam tamo ljubio kao što grad ljubim svoj…

Da sam noći na Uni provodio, jedinoj što me u dušu dira, da me zelena boja tog smaragda umiruje dok tmina zavija grad…

Ja sam dijete Novoga i o Novom ovdje pišem da sjećanja, radosti i tugu podijelim i iz sebe izbacim…

Novo u Novom

Sunce što siješ svjetlost svoju
I ti nebo plavo ponosno i slasno
Dajte mi mira i vratite dušu moju
Jer blizu sam da vam viknem glasno

Što učini od nas sudbo prokleta
Da nama dan ni noć nisu isti više
Pa zar vam nit žao nije naših ljeta
Nit malo onog što ja vam sada pišem

Ni popraviti zla više nitko neće
Pokvarili ste što se moglo do sad
Jeli ostalo malo da nam date sreće
Makar da nam sjećanjem blažite pad

Jer Novi ljudi u Novom su sad…


8. veljače 2007. u Zagrebu

Kontakt:
bosanskinovi@post.t-com.hr

Novski linkovi

Linkovi - Bosanski Novi
wiki/Bosanski Novi
Slike Novog


Web BosanskiNovi blog

RSS